07 новембар, 2014
31 октобар, 2014
ZABRANJENO JE ...
Zabranjeno je plakati bez da se nešto ne nauči,
probuditi se u danu a ne znati što činiti,
biti uplašen svojih vlastitih uspomena.
Zabranjeno je ne smejati se problemima,
ne boriti se za ono što želiš,
odustati od svega zbog vlastitog straha
da ostvariš svoje snove.
Zabranjeno je ostaviti svoje prijatelje,
ne pokušati razumeti šta ste sve proživeli zajedno,
i zvati ih samo onda kad ti je neophodno.
Zabranjeno je ne biti svoj pred drugima,
pretvarati se pred ljudima do kojih ti nije stalo,
izigravati klovna da bi te pamtili,
i zaboraviti sve kojima je zaista stalo do tebe.
Zabranjeno je ne učiniti sve za sebe samog,
biti uplašen od života i onoga čime te život obavezuje,
ne živeti svaki dan kao da je to tvoj poslednji dah.
Zabranjeno je da ti nedostaje neko bez radosti,
da zaboraviš nečiji smeh i oči,
sve samo zato što njegov put više ne obuhvata tvoj,
zabranjeno je zaboraviti njegovu prošlost i zameniti je njegovom sadašnjošću.
Zabranjeno je ne pokušavati shvatiti druge
misliti da je njihov život vredniji od tvog,
ne spoznati da svako ima svoj put i slavu.
Zabranjeno je ne stvarati vlastitu priču,
ne imati trenutak za one kojima si potreban,
ne razumeti da život ono što daje takođe i uzima.
Zabranjeno je ne tražiti sreću,
ne živeti život s pozitivnim stavom,
ne smatrati da uvek možemo biti bolji;
Karcinom prostate i broj partnera u životu
1 od 7 muškaraca tokom svog životnog veka dobije karcinom prostate.
26 октобар, 2014
IDITE KOD LEKARA: Nelečenje skraćuje život za 10 do 20 godina
Problem hipertenzije jeste u tome što, iako je u pitanju bolest, dugo ne pokazuje simptome i ne boli.
Da li je smrt posao lekara?
Pitanje oko kojeg ne prestaju diskusije u Nemačkoj glasi: smeju li lekari da pomognu neizlečivim bolesnicima da umru – ako ovi to od njih zatraže? Predlog novog zakona je izazvao nove rasprave, i nove komentare u štampi.
12 октобар, 2014
SEDAM LAŽI O HRANI U KOJE SVI VERUJU
Svet zdrave ishrane je pun laži. Raznih pogrešnih ubeđenja, loše
nauke i pohlepnih kompanija koje samo pokušavaju da gurnu ruke dublje u
vaš džep.
Dakle, vreme je da raščistimo taj haos jednom za svagda. Ovo je 7 najčešćih laži kad je u pitanju zdrava ishrana:
1. Zasićene masti su loše za srce
Čitavog života su vam govorili da ishrana bogata mastima nije dobra za
vaše srce i holesterol. Da puteri, kremovi, sirevi, šnicle i vaša
omiljena mesa polako vode ka neizbežnom srčanom udaru.
Istina
je da je to izmišljotina. Studija koja uključuje 350.000 ljudi, od kojih
11.000 ima srčana oboljenja i pokriva 14 godina je došla do zaključka
da NE POSTOJI veza između zasićenih masti i srčanih oboljenja. Više možete saznati, ako progledate VIDEO.
2. Morate jesti barem 5 obroka na dan kako biste izgubili kilažu
Ludilo ličnih trenera i dijetetičara koje glasi "jedi pre nego što
ogladniš, i stani pre nego što se zasitiš" je metod koji se koristi već
decenijama. Pa, izgleda da su u krivu. Svi oni. Sudeći prema studijama,
češći obroci ne pomažu figuri ljudi koji provode veći deo dana sedeći.
Jednostavno je - ako niste profesionalni sportista, ili ne vežbate više
od 6-8 sati nedeljno - nećete izgubiti višak kilograma ovom metodom.
Bitnije je šta stavljate u usta, nego kad.
3. Ugljeni hidrati vas čine debelim
Ovaj osećaj ste svi imali. Onaj glasić krivice kad pojedete parče hleba
više... Ali, da li zaista treba da se osećate krivo zbog efekta koji
ugljeni hidrati imaju na vašu liniju?
Pa sad... ako planirate
da se davite u topingu od karamele, pojedete sopstvenu težinu u
palačinkama, ili živite na čokoladicama - da, verovatno ćete se od toga
ugojiti. Ali, ako se svesno trudite da jedete zdravu hranu, minimalno
procesuiranu - nema potrebe da brinete.
Dokle god balansirate
svoju ishranu, ne morate da se brinete za koji ugljeni hidrat. Čak,
mogli bi da vam daju energiju koja vam je neophodna za ostatak dana.
Više o gojaznisti, možete saznati OVDE.
Više o gojaznisti, možete saznati OVDE.
4. Voćni sokovi su zdravi
Jeste li ikada kupili jedan od onih sokova koji navodno imaju u sebi 30
različitih voćki, pola kupusa i malo polje spanaća? Znate šta? Većina
ovih sokova zapravo sadrži sve što se reklamira, samo, to ih ne čini
zdravim.
Razmišljajte o tome na ovaj način - da neko stavi svo
to voće pred vas, da li biste mogli da ga pojedete? 5 pomorandži, 2
banane, jabuka, mango, breskva i jedna šargarepa? Verovatno ne.
Ali, kad je u pitanju piće, vaš organizam se ne buni, jer samo pijete.
Uostalom, problem nije u samom voću, problem leži u fruktozi.
Istraživanja čak ukazuju na to da ukoliko unosite visoke nivoe fruktoze
svakodnevno, ne samo što ćete se ugojiti, već možete i osetiti mnoge
druge neželjene posledice.
Ako želite da se hranite zdravo, držite se vode, crne kafe i čajeva.
5. Nemasna hrana je STVARNO zdrava
Ne. Čak suprotno. Britanski nutricionista Ben Komber poručuje - Kad
čujete reči "nemasna hrana" treba da pomislite "Oluja hemijskog s*anja!"
Jer, kad se uklone sve masti iz hrane, proizvod se puni hemikalijama,
od kojih je većina štetna, a najveći "zlikovac" je aspartam.
6. Brojanje kalorija je jako važno
Svaki put kad ste brojali kalorije - radili ste to pogrešno. Upravo
tako. Svi oni sati, kada ste čkiljili u nalepnice proizvoda i računali
koliko čega smete da pojedete, su bačeni.
Zašto?
Jer nisu sve kalorije jednake. 500 kalorija šnicle je mnogo bolje za
vas od 500 kalorija čokolade. Jedno je zdrav i hranljiv obrok, pun
esencijalnih minerala, a drugo je čokolada.
7. Ulja od povrća i žitarica su zdrava
Bezbedno je reći da je sve rafinisano, ili obrađeno nezdravo - i da,
mislimo na sva ona rafinisana ulja i margarine sa kojima ste spremali
obroke.
Bolje da koristite punomasnu opciju. Svinjska mast ili
pravi margarin će uvek biti bolji za vaše zdravlje od nezasićenih masti
koje se nalaze u "zdravim" opcijama.
05 октобар, 2014
Zdrava hrana
Moja žena prirodno teži celoživotnom obrazovanju. Pogotovo zdravstvenom. Pomno prati prehrambena uputstva po
medijima. Nažalost se po njima i ponaša.
14 септембар, 2014
Prozor
Dva muškarca, obojica jako bolesni, zajedno su ležali u bolnici.
Jedan od njih je svakoga dana mogao da sedi na svom krevetu zbog
izdvajanja vode iz njegovih pluća. Njegov krevet je stajao uz jedini
prozor u sobi. Drugi muškarac je morao stalno da leži na leđima.
SAMO TAKO
- Stara njujorška izreka:
"Novčić će vas odvesti do podzemne željeznice, ali češnjak će vam osigurati slobodno sjedalo."
13 септембар, 2014
ZASIĆENE MASTI
Zasićene masti nepravedno okrivljene?
Veliko istraživanje obavljeno na Univerzitetu Kembridž dovelo je u sumnju višegodišnje stručne tvrdnje da su zasićene masti loše za srce.05 септембар, 2014
VOĆE I SRČANA OBOLJENJA
U Americi svake godine 600 000 ljudi umre zbog srčanih oboljenja a 130 000 zbog šloga. Danas neke studije kažu da se svakodnevnim uzimanjem voća ta smrtnost može smanjiti i do 40%.
03 септембар, 2014
U EVROPI SE MANJE UMIRE OD SRCA
Dijelovi Europe dosegli su "točku bez povratka" u kojoj kardiovaskularne bolesti više nisu vodeći uzrok smrti, pokazuje novo istraživanje.
02 септембар, 2014
Malo po malo pa će so ipak biti samo začin...
... a ne potencijalni ubica. U ranijim člancima sam već pisala da je pre nekoliko godina utvrđeno, da bolesnici sa slabošću srca (srčanom insuficijencijom) ne smeju uzimati manje soli hranom. Manjak sol u njihovoj hrani povećava smrtnost.
30 август, 2014
Marširanje protiv straha
Sinhroni pokreti, kao na vojnim paradama, ne samo da jačaju osećaj
zajedništva među onima koji marširaju već čine da opasni protivnik
deluje slabiji i manji.
16 август, 2014
Deset najopasnijih virusa na svetu
Posledice širenja virusa ebole možda izgledaju katastrofalno, ali ebola nije najopasniji virus koji hara planetom. Nije ni HIV. DW donosi listu deset najopasnijih virusa u svetu.
13 август, 2014
I OVO DA PONOVIMO
..... neodgovorno, ali nista gore nego i drugi u svetu!
Analizirano je 863 anketnih listica. Muškaraca je bilo 68% a žena 42%,
od 35 do preko 80 godina. Svi su bili na medikamentoznoj terapiji.
DA PONOVIMO
American Heart Association (AHA) je pokazao da su žene i crnci ugroženiji faktorima rizika za kardiovaskularne bolesti od muškaraca, belaca i drugih. Ovo podrazumeva naročito visok holesterol, pušenja, visok krvni pritisak, gijaznost i šećernu bolest.
12 август, 2014
SMEŠNA STRANA HOROSKOPA
Ovan
Bahati su i uvek moraju da budu šefovi i glavni u svemu. Uzrok je,
verovatno, neki telesni nedostatak. Egoisti koji misle samo na sebe.
1. Bog je najpre meni bradu stvorio.
2. Svi za mene, ja za sebe.
3. Zavoleti sebe, početak je doživotne ljubavi.
09 август, 2014
Majčino mleko preko interneta
Na internetu se već odavno prodaju knjige, cipele, nameštaj. A od ove godine – u Nemačkoj može da se kupi i majčino mleko. Da li je to prava alternativa za majke koje ne mogu da doje?ili opasnost za bebe?
„Imala sam previše mleka i morala sam da ga bacam. A onda sam pomislila: trebao bi da postoji kratak i jednostavan put od majke do majke, kada jedna ima previše, a druga premalo mleka”, kaže Tanja Miler. Ona je osnovala prvu internet-berzu za ljudsko mleko u Nemačkoj, koja funkcioniše od početka ove godine – i time izazvala mnoge kritike.
U Sjedinjenim Državama slične internet-stranice za prodaju mleka postoje više od deset godina. Ove platforme su namenjene majkama koje nemaju dovoljno mleka ili iz medicinskih razloga ne mogu da doje decu. Tanja Miler želi da spoji dve zainteresovane grupe: majke koje traže mleko i one koje ga imaju isuviše. “Ja dajem veoma jasna uputstva. U pitanju je pet koraka koja svaka majka može da pročita”, objašnjava ona na svojoj internet-stranici. „Prvo, potrebno je izvršiti pretragu na lokalnom nivou, i saznati koje potencijalne dojilje postoje u blizini.“ Veoma je važno upoznati ženu od koje mleko potiče, kaže Tanja Miler.
Korišćenje njenog sajta košta oko pet evra. Time osnivačica platforme pokriva svoje troškove. Ali, uslove i cenu mleka dogovaraju majke između sebe. Postoji mogućnost i plaćanja Pejpalom, kao u drugim internet-firmama. Mleko se predaje lično ili se šalje ekspresno, preko pošte. Paket se pri tome rashlađuje suvim ledom. Ali, da li je to sve toliko jednostavno?
Testovi, testovi i opet testovi
Zbog prodaje majčinog mleka preko Interneta, žestoko se bune nemačka Nacionalna komisija za dojenje i Komisija za ishranu nemačkog društva za decu i mlade. Njihov zvaničan stav je da je „upotreba nedovoljno kontrolisanog ljudskog mleka za ishranu druge odojčadi povezana sa visokim rizicima.“ Stručnjaci i lekari pri tome misle pre svega na prenos bakterija, bacila ili virusa.
Što se tiče takozvanih “banki majčinog mleka” koje u Nemačkoj rade u okviru medicinskih klinika, stvari stoje sasvim drugačije, tumači Mihael Radke, glavni lekar na klinici Ernst fon Bergmanu Potsdamu. Tamo se donatorke mleka i hrana za bebe temeljno proveravaju, i to u više navrata. “Svaka žena koja je spremna da ponudi mleko ispituje se mikrobiološki, i time se utvrđuje da li ima virusne infekcije, ili rizične faktore, kao što su hepatitis, dakle zarazne varijante žutice, ili HIV. Tek kada su svi testovi negativni, toj ženi se dozvoljava da donira mleko, a svaki uzorak mleka se još jednom testira.” Ali ni tu nije kraj merama predostrožnosti, objašnjava ovaj pedijatar. “Mi zamrzavamo to mleko, i tek kada je završeno sa doniranjem, ženi se uzima krv i ponovo se rade mikrobiološki testovi. Tek ako su i ovi testovi negativni, mleko ulazi u sistem.”
Medicinski gledano, majčino mleko je veoma važno za prerano rođenu decu, jer kroz njega dobijaju dodatnu porciju vrednih i hranjivih sastojaka.
Bakterije se brzo razmnožavaju
Trenutno u Nemačkoj radi 13 banki sa majčinim mlekom, mahom na istoku zemlje, zaostalih iz vremena socijalizma. U doba DDR-a, svaki grad sa preko 20.000 stanovnika morao je da ima banku mleka. Dugo vremena su takve ustanove bile neaktivne, ali sada njihov broj ponovo raste.
Evropska mreža za Banke ljudskog mleka uspostavljena je oktobra 2010, pod akronimom EMBA. Ali ovakve organizacije postoje i van Evrope, u Kini, Japanu, Kamerunu, Indiji, Americi i Kanadi, kao i u drugim zemljama. Tamo se mlekom prihranjuju pre svega novorođene bebe i slaba i bolesna odojčad.
U Nemačkoj ova oblast nije zakonski uređena. „Radimo prema jednoj veoma neodređenoj pravnoj smernici iz 1943. godine. Ipak, postoji konsenzus. A to je da se banke majčinog mleka tretiraju isto kao i banke za transfuziju krvi. To je visok standard bezbednosti“, kaže doktor Radke. Medicinari ulažu veliki trud da mleko ostane rashlađeno. „Ako se podgine temperatura mleka zbog nepropisnog skladištenja za samo nekoliko sati, bakterije mogu da se toliko razmnože, da kod deteta može da dođe do infekcije.“
Odgovornost na majkama
Evropska mreža za majčino mleko EMBA sa neodobravanjem gleda na onlajn-platforme za razmenu mleka, kaže Korina Gebauer, upravnica najveće nemačke banke mleka u Lajpcigu. „Tako se ne može osigurati besprekoran kvalitet mleka, što se tiče broja bacila.“ Sa druge strane, Tanja Miler pretpostavlja da su majke svesne rizika i svoje odgovornosti. „Ne mogu da zamislim da majka koja kupuje mleko neće da ga pošalje na testiranje.“ Ova 38-godišnjakinja sarađuje sa Institutom za testiranje mleka (IFM) i tamo je testirala i mleko koje je nabavila od donatorke, a kojim se hranilo njeno najmlađe dete.
„Te žene ne razumeju rizike u potpunosti“, tvrdi Mihael Radke. I Korina Gebauer je zabrinuta. „Ima toliko rizika i toliko prostora za manipulaciju da mogu samo da savetujem protiv toga.“ Dakle, potrebno je još zvaničnih banki za mleko, gde se najveća pažnja poklanja zdravlju dece. I Tanja Miler kaže da bi se tome obradovala.
08 август, 2014
Kada lek može da produži život
Pre godinu-dve sam vam pisala da je jedan od dva čuvena naučnika koji su otkrili DNK objavio da metformin (Gluformin, Glukofaž, Tefor) za lečenje dijabetesa tip 2, produžava život. Isti naučnik je rekao da razni suplementi koji se naširoko koriste, ne poboljšavaju zdravlje, već ga mogu i narušiti.
Danas je i zvanično objavljeno i potvrđeno da je bio u pravu. Džejms Votson, rođen je 6. aprila 1928g (86g). 1953g je sa Frensisom Krikom otkrio strukturu DNK. Za ovo otkriće su sa Maurisom Viklinsom 1962g dobili Nobelovu nagradu.
August 8, 2014 — bolesnici koju su uzimali metformin žive duže od bolesnika koji nemaju ovu bolest. Duga, velika studija sa 180000 ljudi je to dokazala.
Bolesnici koji uzimaju druge lekove za lečenje šećerne bolesti žive kraće od onih koji uzimaju metformin. Metformin mogu uzimati i bolesnici koji su na inslulinu i daje iste rezultate. On aktivira antimaligne procese, i kao takav može produžiti život i ljudima koji ga uzimaju i bez bolesti.
Ljudi koji su ućestvovali u ovim istraživanjima bili su podeljeni po kriterijumima da li su pušači, po godinama, polu, oboljenjima koje imaju ili nemaju, zanimanjima.
"Ovo otkriće je prosvetljenje" kaže autor istraživanja, Profesor Craig Currie sa Cardiff Univerziteta. On tvrdi da isti efekat ima i u poboljšanju kardiovaskularnih bolesti.
Dijabetes tip 2 se nalazi u 8% stanovnika Amerike i kod 6% Engleza.
eto ti sad
August 7, 2014 — U studiji 1979 gojaznih bolesnika koji imaju preko 50g, pokazano je da su oni koji su oslabili, bili depresivniji od onih koji nisu.
30 јул, 2014
NAPREDAK MEDICINE
Medicina je zaista mnogo napredovala
- ono što je nekada bilo obično češanje sada
je alergija!
18 јул, 2014
Marihuana je povezana s ovisnošću i dugoročnom kognitivnom disfunkcijom
Uzimanje marihuane dovodi do neželjenih događaja, koji uključuju ovisnost i dugoročnu kognitivnu disfunkciju, objavljeno je u časopisu New England Journal of Medicine.
Redovito uzimanje kanabisa također je povezano s povećanim rizikom od depresije i anksioznosti; povezano je sa psihozama (posebno u onih s postojećom genetskom vulnerabilnošću) i pogoršava bolest u bolesnika sa shizofrenijom.
ISTINA O ŠEĆERU
Da li biste mogli da pojedete jednu kocku šećera?
A recimo, dvadeset odjednom?
Većina ljudi ovo radi svakog dana, a da toga nisu ni svesni!
Poređao sam kocke šećera pored proizvoda, u količini koja se unutra
nalazi. Pogledajte koliko zapravo ima šećera u hrani koju jedemo i
pijemo.
05 јул, 2014
SAMO VI GLEDAJTE TELEVIZIJU
Odrasli koji gledaju televiziju više od tri sata dnevno imaju duplo veću šansu da ranije umru iz bilo kog razloga.
29 јун, 2014
LIDOKAIN MOŽE BITI I OPASAN
Američka agencija za hranu i lekove, FDA, upozorila je na upotrebu rastvora Lidokaina kada se koristi da ublaži bolove rasta zuba kod beba i odojčadi.
28 јун, 2014
NOVO U LEČENJU LEUKEMIJE
Dijagnoza: leukemija. Često dolazi kao potpuno iznenađenje, kao i sada, u
slučaju bivšeg ministra spoljnih poslova Gida Vestervelea. Što se
ranije počne sa lečenjem, tim su veće šanse za ozdravljenje.
21 јун, 2014
Veštačka krv na pomolu
Uprkos stalnim apelima i akcijama, dobrovoljnih davalaca krvi nema dovoljno. Škotski naučnici su sada nadomak velikog rešenja – proizvodnje krvi u velikim količinama. Neophodno je da krv bude kvalitetna, ali i jeftina.
Mnogi ljudi redovno daje krv – za njih je to već rutina. Ali, nema ih
dovoljno. Širom sveta traje borba za nove davaoce kako bi se donekle
pokrile velike potrebe bolnica i ordinacija. Pa čak i kada neko ima
dobru volju da mu se kroz iglu uzme pola litra krvi, potrebne su razne
provere – na HIV, hepatitis i slično. Kada bi se krv proizvodila
serijski, greške ne bi bilo.
Upravo na tome rade naučnici širom sveta. S napretkom u istraživanju
matičnih ćelija cilj je sve bliži. Na novim tehnikama rade i naučnici
škotskog centra za regenerativnu medicinu u Edinburgu. Već beleže i prvi
uspeh: Pred tim centrom i kompanijom Roslin Cells je odobrenje britanske regulatorne agencije za proizvodnju veštačke krvi.
Ne sme da bude skupo
Naučnici su radili sa embrionalnim matičnim ćelijama i pretvorili su ih u
crvena krvna zrnca. Sada se pre svega koncentrišu na odrasle matične
ćelije. Bilo bi moguće od toga proizvesti crvena krvna zrnca, pojašnjava
Mark Tarner, jedan od naučnika iz Edinburga. „Mi takve ćelije možemo
tako pripremiti u laboratoriju da proizvode veće količine krvnih
ćelija“, veruje Tarner.
Od 2009. godine Škoti istražuju mogućnosti proizvodnje veštačke krvi. Uz
dopuštenje vlasti konzorcijum sastavljen od Regenerativnog centra u
Edinburgu i firme Roslin Cells želi da proširi kapacitete. Samo
tako je moguće proizvesti potrebne količine crvenih krvnih zrnaca, koje
su nužne za kliničke testove. „Treba voditi računa o troškovima
proizvodnje. Nema smisla proizvoditi milion krvnih stanica za milion
funti. U tom slučaju ih niko ne bi koristio“, kaže Tarner.
DW.DE
Pri veštačkoj oplodnji u Velikoj Britaniji moguće je proizvesti više
embriona nego što je usađeno u materice. Oni se skladište i nakon
određenog roka se stavljaju na raspolaganje za istraživanja. Mnogi ljudi
su protiv korišćenja embriona za istraživanja.
Ipak, kod istraživanja veštačke krvi nema razloga za brigu, kaže
bioetičar Džon Heris sa Univerziteta u Mančesteru. Istraživanja odraslih
matičnih ćelija etički nisu sporna jer one ne potiču od embriona već od
ćelije kože odraslog čoveka. „Te stanice su preprogramirane na
pluripotentno stanje, koje je vrlo blizu embrionalnom stanju. Ali to
nije embrion.“
Veštačka krv bi morala da ispuni niz uslova – ne sme biti uzročnik
bolesti, mora biti dugotrajna, jeftina i dobro podnošljiva za pacijente.
Ako se ti uslovi ispune, nema sumnje da će to biti jedno od najvećih
otkrića u istoriji medicine. Samo u Nemačkoj godišnje se koristi 4,5
miliona kesa s krvlju i to za žrtve saobraćajnih nesreća ili prilikom
operativnih zahvata kod pacijenata obolelih od raka – kroz postupak
hemoterapije telo često ne može da veže novu krv.
Tajanstvena bolest spavanja
Svetski mediji javljaju o gotovo bizarnoj i neobjašnjivoj pojavi: na granici Kazahstana sa Rusijom sve je više slučajeva da ljudi odjednom padaju u dubok san i bude se tek nekoliko dana kasnije.
U današnje, histerično doba, mnogima se čini da bi najradije „pali u
krevet i danima samo spavali“. U selu Kalači u Kazahstanu to se ljudima
zaista i događa – i to „iz čista mira“. Odjednom padnu u dubok san. Neki
su spavali i po šest dana, bez prestanka. Nakon toga se bude i više
ničega ne mogu da se sete.
Među pogođenima ima osoba svih uzrasta, a nakon što su o tome javljali
lokalni mediji i strani novinari su krenuli u proveru toga koliko ima
istine u tim tvrdnjama. Zaista, do danas već ima više od četrdesetak
slučajeva osoba koje su odjednom zaspale, ponekad radeći nešto sasvim
drugo.
Tako je jedna seljanka zaspala dok je muzla krave: „Kao i svakog dana,
ujutro sam muzla krave i odjednom sam zaspala. Više ničega ne mogu da se
setim. Kad sam se ponovno probudila, bila sam u bolnici i oko mene su
bile medicinske sestre. Druge žene u bolnici su me nazvale Trnova
Ružica. Spavala sam dva dana i dve noći, a posle su mi rekli da sam i u
snu htela da pomuzem krave.“
„Kao da me neko isključio“
Izgleda da to ne pogađa samo stanovnike, već i došljake. Jedan
tridesetogodišnjak došao je da poseti svoju majku i kada je uveče sede
za računarom, odjednom kao da mu je neko isključio prekidač – ne
računara, već neki prekidač u njegovoj glavi. I on je završio u bolnici
gde je spavao više od trideset sati.
Tamošnji lekari ne znaju šta se to događa sa ljudima koji spavaju „kao
zaklani“. Sve vrednosti krvi su u granicama normale i nema nikakvih
drugih simptoma. Oni tvrde da su pokušavali da pronađu slične slučajeve i
na internetu, ali takav „sindrom Trnover Ružice“ nepoznat je u
medicini. Čini im se da se tako nešto po prvi puta pojavilo baš kod
njih, u Kazahstanu.
Lokalni lekari više nisu sami. U Kalači je stigla i jedanaestočlana
ekipa sa mobilnom laboratorijom. Do sada su mogli da utvrde samo to da
se ne radi ni o kakvoj zaraznoj bolesti, niti da neke bakterije šire
bolest koja je do sad bila nepoznata. Jedino što su do sad uspeli da
smisle kao preporuku tamošnjem stanovništvu jeste da uzimaju hranu sa
više vitamina – i da izbegavaju alkohol.
Tamošnje stanovništvo uvereno je, međutim, da ipak nije reč samo o kojoj
čašici više. Jedna od teorija povezuje slučajeve spavanja sa tim što je
na tom području u vreme Sovjetskog Saveza bio rudnik uranijum. Možda je
taj radioaktivni element zagadio podzemne vode i sada ljudi oboljevaju
od tajanstvenog napada spavanja?
O radijaciji se danas mnogo zna, ali ni najveći stručnjaci za to još
nisu čuli za nekakvo zračenje koje bi kod nekoliko desetina ljudi
odjednom izazvalo dubok san – i ništa drugo. Istovremeno, i neki
stanovnici tog mesta u Kazahstanu smatraju da je ta teorija jednostavno
glupost.
„Zračenje iz svemira“ ili „svi su poludeli“?
Rudnik je, naime, zatvoren već godinama. Mnogi lujdi nekada su i radili u
rudniku, ali tada nije bilo nikakvih slučajeva zagonetnih „uspavanih
lepotica“. To se pojavilo tek pre godinu dana, dakle decenijama kasnije.
Isto tako, dok je hladno, ništa se ne događa. Ali kad postane toplije,
pogađa ljude koji nisu ni slutili da tako nešto može da im se dogodi.
Zato se među narodom mogu čuti i druga objašnjenja. Tako jedna vračara
tvrdi da je reč o „zračenju iz svemira“ koje je genetski promenilo neku
travu koja se naizgled ne razlikuje od obične. Ali kada krave pojedu tu
travu, preko njihovog mleka 'to' dolazi u telo čoveka koji zbog toga
može da padne u san koji traje i po šest dana.
S druge strane, prilično banalno zvuči i objašnjenje jednog stručnjaka
za spavanje iz Kazahstana koji tvrdi da je svo lokalno stanovništvo
jednostavno poludelo i da pati od halucinacija.
20 јун, 2014
Paradoks ili ne
Retrospektivna analiza u Američkim bolnicama, pokazala je da nakon reanimacije bolje preživljavanje imaju pušači. I to ne samo da više njih preživljava, nego i imaju manje neuroloških posledica renimacije.
25g su pratili bolesnike reanimirane usled infarkta srca. Objašnjenje se još uvek ne zna.
14 јун, 2014
Ne pregledati se bez preke potrebe
Naš auto vodimo jednom godišnje na tehnički pregled. Da li bi pomoglo i nas da jednom godišnje vodimo na sistematski pregled?
NE!
Ovo je još jedno u nizu istraživanja koje dovodi do istog rezultata. Živ organizam nije auto. U prvom redu iz razloga što donekle i u nekim slučajevima ima mogućnost samoizlečenja. Još važnije je što neka ispitivanja mogu naškoditi ljudima.
Analizirano je 16 studija koje su rađene od 1963 - 1999 godine. Ukupna smrtnost, ako i smrtnost zbog kardiovaskularnih ili malignih oboljenja NIJE smanjena preventivnim pregledima.
03 јун, 2014
15 мај, 2014
Kada lečiti karcinom prostate?
Agresivno lečenje (operacija ili radioterapija) početih stadijuma karcinoma prostate kod starijih muškaraca sa pridružnim hroničnim bolestima je nepotrebno i kontraproduktivno. Ovo su juče objavili naučnici sa UCLA univerziteta.
Istraživanja su urađena sa 140500 muškaraca od 66g i starijima. Ispitivanje je rađeno u trajanju od 1991-2007g. Problem nastaje u tome što muškarci koji imaju pridružene bolesti uz karcinom prostate mogu pogoršati te druge svoje bolesti lečeći karcinom. Ovo se posebno odnosi na hroničnu opstruktivnu bolest pluća (HOBP), preležan infarkt srca, šećernu bolest.
Kada se sve uzme u obzir, lečenje karcinoma prostate na ovaj način kod ove grupe bolesnika bi potencijalno moglo da im pokvari i skrati život u odnosu na njegovo nelečenje.
11 мај, 2014
NOVI VIRUS I STARI STRAHOVI
Broj zaraženih virusom MERS raste već nedeljama, ali gotovo svi oboleli pacijenti potiču sa Arapskog poluostrva. Kolika je opasnost od širenja tog virusa na druge krajeve sveta?
09 мај, 2014
Stisak ruke i život
Jak stisak ruke je do sada odražavao samo neke karakteristike ličnosti. Znali bismo da je to snažna osoba, samouverena, zdrava ili čak agresivna.
Danas, nakon 50 urađenih studija (Serguei Scherbov and Warren Sanderson) možemo prognozirati starenje: smrtnost, oporavak nakon dana provedenih u bolnici, zatim proceniti mogući pad saznajnih funkcija čoveka i invalidnost.
Dokazano je takođe da je stisak ruke ženske osobe koja nije završila srednju školu sa 65g jednaka jačini stiska ruke iste žene sa 69g, ali koja JE ZAVRŠILA srednju školu.
Da li to znači da različite grupe ljudi različitom brzinom stare?
03 мај, 2014
ANONIMNI POROĐAJ
Danas, prvog maja, u Nemačkoj na snagu stupa zakon koji će ženama omogućiti da rode dete bez navođenja ličnih podataka. Ipak, apsolutna anonimnost time nije zajamčena, a zakon ima i druge velike nedostatke.
Žene koje svoju trudnoću drže u tajnosti uvek su očajne i same. Paniku osećaju posebno nekoliko dana pre samog porođaja. „Znam za slučaj žene koja je iz očaja već htela da se baci s mosta, dok je jedna druga razmišljala o samoubistvu na autoputu; tako, da jednostavno skoči pred neki automobil“, priča Gabriele Štangl.
Ona je pre 14 godina u bolnici Valdefride u Berlinu osnovala posebno odeljenje za anoniman porođaj. U sklopu njega, postavljen je i takozvani prozorčić za novorođenu decu kroz koji su majke svoje dete mogle položiti i ostaviti zauvek. U zagrejanoj unutrašnjosti prostorije se nalazio krevetac sa alarmom koji reaguje na težinu deteta. Njega bi čulo osoblje bolnice koje dete ubrzo odnosi u porodilište na dalju negu.
Ova mogućnost se mnogima godinama činila vrlo dobrom. Ona je pružala
alternativu ženama koje iz raznih razloga nisu mogle, smele ili htele da
zadrže dete. Istovremeno prozorčići za novorođene činili su se svakako
kao bolje rešenje od ostavljanja dece pred vratima crkvenih ustanova ili
bolnica gde je postojala mogućnost da novorođenče niko ne primeti
satima. Prema mišljenju učiteljice i pastorke Gabriele Štangl, ovi
prozorčići su u svakom slučaju davali kakav-takav izlaz majkama koje
imaju velike probleme. U bolnici u kojoj radi, ona savetuje trudnice
koje žele anonimni porođaj, povezuje ih sa lekarima i ustanovama za
usvajanje dece. „Pokušavam ženama da umanjim strahove, a da ih
istovremeno ne prisiljavam ni na šta. Žene koje se nalaze u takvim
situacijama ne možete prisiljavati ili ih drmusati dok vam ne odaju
svoje ime“, kaže ona.
Nije baš skroz anonimno
Međutim, anonimni porođaji kao i spomenuti prozorčić za bebe do sada su u
Nemačkoj postojali bez ikakve pravne osnove. Prema nemačkom zakonu,
svako dete ima pravo da sazna svoje poreklo. Samim tim alternativa s
prozorčićima do sada se nalazila izvan zakona, budući da deca ovako
nikada nisu mogla da saznaju identitet majke ili oca.
Organizacije poput Terre des Hommes ili Nemački etički
savet tvrde da se na ovaj način i identitet deteta gubi u anonimnosti.
„To je prema zakonu zabranjeno. Ako donesete na svet dete, tada ste
najkasnije tri dana nakon rođenja dužni da ga prijavite i navedete ime
majke i oca“, kaže Mihael Hojer, portparol pomenute humanitarne
organizacije. Stoga njegova organizacija pozdravlja promene u zakonu i
legalizaciju anonimnog porođaja.
Novi zakon dogovoren je pre godinu dana, ali tek danas (1. maj) stupa na
snagu. Prema njemu, majke će ubuduće moći da rađaju sasvim anonimno,
bez navođenja imena, prezimena ili adrese, i to u zvaničnim bolnicama
ili porodilištima. Jedino što će one ipak morati da učine je da se pre
porođaja prijave u neko od savetovališta. „Trudnicama novi zakon
garantuje anonimnost na najmanje 16 godina. Žena svoje podatke mora
navesti samo osobama koje rade u savetovalištu za trudnice, a one su
obavezne da čuvaju njihov identitet. Tek nakon 16 godina, dete ima pravo
da sazna identitet svoje majke“, stoji u jednom od saopštenja Saveznog
ministarstva za porodicu. To je kompromis – porodilje isprva ostaju
anonimne, ali dete nakon puberteta ipak ima pravo da sazna ko mu je
biološka majka.
Međutim, Gabriele Štangl nije sigurna da će žene koje se nalaze u teškoj
situaciji zaista koristiti ponudu anonimnog porođaja u bolnicama.
„Anonimnost je vrlo važna kada je reč o uspostavljanju prvog kontakta.
Ali ako žena već od samog početka zna da će u jednom trenutku morati da
oda svoj identitet najverovatnije mnoge neće uopšte hteti da dođu ni na
savetovanje a ni u bolnicu na porođaj“, kaže Štangl. Dodaje da je nešto
pre razgovora za DW prisustvovala anonimnom porođaju nakon kojeg joj je
dotična žena priznala da je u bolnicu došla samo zato što je znala da ne
mora reći svoje ime. „Da sam ga morala odati, sigurno ne bih došla – rekla mi je ta žena“, svedoči Štangl.
Đavo je u detaljima
Drugi veliki nedostatak je detalj koji baš i nije detalj. Naime, u novom zakonu piše da žene koje anonimno rađaju svoje dete moraju dati na usvajanje. Na taj deo zakona posebno su kivni u Nemačkom udruženju babica.
„Uopšte ne mora da znači da žene koje žele da sačuvaju svoju anonimnost istovremeno ne žele ili nisu u stanju da brinu o svom detetu“, kaže Katarina Ješke iz Udruženja babica. „To važi za sve majke koje su recimo zbog nasilja u porodici pobegle u sigurne kuće. Drugim rečima, žene koje žele da zadrže dete, a svoje ime žele da otkriju samo osobi iz savetovališta – nisu uopšte uzete u obzir“, dodaje naša sagovornica.
Gabriele Štangl nastaviće sa organizovanjem potpuno anonimnih porođaja,
čak i ako to nije u skladu sa zakonom. Razlog su, kaže, žene koje ne
žele baš nikome da odaju identitet ili one koje žele da se porode
anonimno i da ipak zadrže dete. „Sećam se i danas kada je u bolnicu u
kojoj sam radila došla jedna trudnica i zamolila za pomoć bez da ikome
kaže svoje ime. Lekar ju je poslao kući rekavši da sa time ne želi da
ima nikakve veze. To je bilo strašno. I tada sam se zaklela da nikada
neću odbiti nijednu ženu koja plačući moli za pomoć.“
Autorka: Karle Blejker
18 април, 2014
OVO JE MOJA "POSTOJEBINA"
Dakle,
tri godine posle u postojebini. Ne, nije greška, naš prestolonaslednik,
ili kako sam kaže krlj (ni ovo nije greška) smislio je ovu genijalnu
kovanicu, verovatno mahinalno, držeći govor prilikom obeležavanja jednog
od naših nebrojenih ustanaka protiv nekog od isto tako nebrojenih
osvajača. Ponosno je uzviknuo – „ovo je moja postojebina!“, i ne sluteći
koliko mnogo sažima ovaj lapsus – postojbina + vukojebina =
postojebina. Genijalno. Moralo bi da se uvrsti kao nova reč u zvaničan
rečnik srpskog jezika.
Naravno, za one kojima je promaklo, ona
odiše i sa dosta milošte – kakva je takva je, moja je. I kao takvu volim
je. Istina, negde s početka devedesetih žarko sam želeo da pobegnem iz
nje. Jedno je ljubav drugo je mazohizam. Da skratim priču, kockice su se
složile, kako se to obično kaže i evo već nekoliko godina ne živim u
njoj. Da li mi nedostaje? Pojma nemate koliko mrzim ovo pitanje.
Bilo da mi ga postave ovde, u mojoj novoj zemlji („usvojenoj“ se kaže
ovde, što mi se mnogo sviđa kao izraz) ili tamo, odakle sam potekao.
Jer, ako ću da odgovorim iz cuga, bez razmišljanja, odgovor bi bio
kratak, koliko i jasan. Ne. I onda me spopadne neka griža savesti ko da
sam je, nedo bog, izdao najgorim neprijateljima. Ko da sam se rođene
majke odrekao.
Naravno, zafali mi štošta ... mnogi dragi ljudi i
prijatelji, bratanice u čijem odrastanju ne mogu svakodnevno da uživam,
lepinja s kajmakom, ćevapi s lukom i plazma u sitne sate udrobljena u
mleku (ne, ne može drugi keks, mora plazma!). Ponekad se zavrte i Bilja
Krstić i Bistrik ili Zanoveti. Ali, deep down, srpski rečeno, srećan sam
što više ne živim u njoj. Naši smo, pa mogu otvoreno.
Sticajem
okolnosti nisam je pohodio tri godine. Nije da sam imao ne znam kakvih
očekivanja. Punih dvadeset sam, dok sam još uvek bio u njoj, čekao te
velike promene i korake od sedam milja. Tako da znam za jadac. A pratio
sam na netu i bajku o Beogradu na vodi i ostale fantazme sa repertoara
trljanja Aladinove čarobne lampe. Da su umesto tih kosmodroma, staklenih
kula, metroa, aerodroma, tranzita, čuda-muda, Jana-Mara, sve to u
najavi, počistili Dunav recimo, možda bih na put krenuo s više
optimizma.
Odmah da kažem, krenuo sam s čvrstom namerom da vidim
samo lepo. Svega mi. Ono što mi od sive svakodnevnice tamo promicalo,
sad sam hteo sve da otkrijem novim očima i nadoknadim propušteno. I
mnogo toga jesam. Fotke su mi svedok, i bezbrojni sviđovi na njima na
mojim virtuelnim nalozima.
Elem, raspaljivanje starog plama i
obnavljanje zaveta ljubavi, između mene i postojebine, nije išlo tako
glatko kao što bi se možda moglo očekivati.
Utisak prvi, dolazak na aerodrom.
Kad mi je prijatelj Francuz onomad bio u poseti u Beogradu, ispričao mi
je vrlo „neprijatan“ susret sa policajkom sa čekiranja pasoša. Naime,
nije mu se obratila ni jednom jedinom rečju i nakon pečatiranja pasoša
hitnula mu ga je nazad, onako iz zgloba. Takođe bez reči. Sad, ja u to
vreme nisam bio upoznat sa pojmom francuske kurtoazije koja mi je po
prelasku u Francusku bila jedina prava integracijska prepreka.
Ne
zezam se, nisam stvarno bio navikao na tu količinu kurtoazije i hiljadu
izraza ljubaznosti. Tako da sam ovu priču držao za najobičnije
dramljenje i preterivanje. Stao sam bio u odbranu pogranične policajke,
pravdajući je nizom olakšavajućih okolnosti, od PMS, preko ostataka
komunističke paranoje od špijuna, do prirodnog prava da, iz očiglednih
razloga, budemo nadrkani na zapadnjake. (Isti taj Francuz mi je rekao da
smo užasno bahati prema našim konobarima. Ima istine.)
Tako da sam bio rešio da ga odmah po dolasku demantujem. Širok osmeh i „dobro veče“. Ništa. „Izvolte“ i „hvala“. Ništa. „Doviđenja“. Opet ništa. I na
kraju pasoš zavrljačen iz zgloba. (I odvratan pornićarski, okrnjeni
manikir, al to nije tema). Uh, sunce ti. Jest u pravu. Al ne bih ja to
ni primetio da mi nije skrenuta pažnja. Valjda smo mi tamo navikli na
bahatost predstavnika vlasti. Mislim, nije da mi je upropastila
boaravak, al opet, ružno je.
Utisak drugi. Svepotapajuće sivilo.
Nomen u slučaju Beograda nije i omen. Auu, koje svepotapajuće sivilo i
neka sveopšta oronulost. Kao naseobina koja se lagano gasi i napušta iz
nekog futurističkog apokaliptičnog filma. Sve to podvučeno nekom opštom
bedom vidljivom golim okom, koja nekako kao da odasvud izbija. I plakate
i neke iskopane pa napuštene i smećem zatrpavane rupe i razvaljene
ograde i haustori i poluizgoreli poštanski sandučići i plastične kese
koje onako sablasno vise po granama i kovitlaju ulicama i jebene
žvrljotine apsolutno jebeno svuda. Razumem ja urbani duh i grafite i sve
to, ali za to postoji i način i mesto. Ovako, opšti utisak je neka
sveopšta štroka i oronulost. Beograd vapi za Tihim okeanom farbe. On
mora biti dorastao svom imenu inače ono čini da deluje još tužnije. Kao
da se zovete Veselin, recimo, a neprestano ste nadrndani i mrgudni.
Utisak treći – duvanski dim i smradež.
Uvukao se svuda, u ljude, zgrade, čini se i u oblake na nebu. Jednom
kad se od toga odviknete ne postoji način da se više na to ponovo
priviknete. Koliko sam zaboravio na tu grčevitu borbu za molekule
kiseonika na kakvu ste u Beogradu, i u Srbiji uopšte, neprestano
prinuđeni pa makar izašli i u najotmeniji klub i restoran. Na garderobu
koju možeš odmah da baciš na pranje uz duplu dozu omekšivača, na
trljanje lica neagresivnim sapunima čim se dokopaš kupatila. Fuj. Fuj,
fuj i fuj. Znam da postoji zakon, al šta vredi. Kad biste samo znali
koliko bi vam svima život bio lepši, uključujući i pušače, kad bi
prestali da čvarite doslovno svuda sem možda u crkvi. Rekorde koje kao
nacija držimo po pušačkim boleštinama i milionima tona konzumiranog
duvana, sad da ne pominjem. Sveopšte čvarenje i sveprisutni duvanski
smrad doprinosi, inače, opštem utisku neke bede – pušenje je jedna jako
sirotinjska navika.
Utisak četvrti – tranzicioni traš.
Sve one nakazne nadogradnje, monstruozne čelično staklene konstrukcije
(na temu „kako mali Perica zamišlja savremenu arhitekturu“), čudne
poligonalne građevine prilagođene dograbljenom terenu, straćare
prilepljene uz njih, neki krpež od plastike, lima i raznih drugih
materijala, zalemljene terase, usrani i zarđali klima uređaji po
fasadama, pvc stolarija na neoklasičnim prozorima itd, itd ... Jezivo.
Srpske varoši, uključujući i Beograd, ubrzano dobijaju obličje nekakve
kurdske kasabe na granici Turske sa Sirijom. Kako smo već verovatno na
tački bez povratka potrebne su drastične mere, ne odmah, već juče!
S
tim u vezi i problem nedostatka ambijentalnih celina. S izuzetkom možda
Kalemegdana čiji su potencijali iskorišćeni u procentu blizu 20. Čak i
Skadarlija – jedna ulica za boemsku četvrt, pa i ona nešto polovna, s
nekom teretanom i raspalim tržnim centrom pri kraju. O selima da ne
govorim.
Utisak peti – „Ruski car“. Potpuna neverica! Liberalni kapitalizam ne znači da je sve na prodaju.
Postoji
nešto što se zove i kulturno nasleđe i institucija od nacionalnog
značaja. Može li makar nešto od istorijske vrednosti da preživi i sačuva
se? Pa tačno bi i rođenu majku prodali. „Ruski car“ je morao da
preživi, njegova prodaja je zločin. Duša me je zabolela svaki put kada
bih prošao pored. Eto, sad i zvanično gradske kafane s istorijom možete
na prste jedne ruke da prebrojite. Valjda se neko ne doseti da u „Znaku
pitanja“ otvori prodavnicu rezervnih autodelova za obližnji vladičanski
vozni park.
Utisak šesti – pravoslavna paranoja. Zaista,
da li bi neko umeo da mi objasni paranoju od foto aparata u crkvama?
Iskreno me zanima. Jer, Beograd baš i nije mesto gde objektiv sam od
sebe pada po avenijama, fontanama i skulpturama, pa računam da
insistiranje na onom lepom što se ima svakako ne može da škodi, posebno
za turizam. Kako uopšte mesta stiču turističku glasovitost ako ne
širenjem i deljenjem po društvenim mrežama i forumima, posebno u ovo
naše doba? Pišu mi ljudi da pojma nisu imali kakav je divan ikonostas
topčiderske crkve Svetih apostola Petra i Pavla dok ga nisu videli na
mojim fotografijama. Pa kako biste i imali? Gde ste mogli da ga vidite? I
tako, natezanje i raspravljanje u svakoj crkvi, od kojih je ono u
Ružici na Kalemegdanu bilo posebno neprijatno. Neka mrcina se drala ko
na stočnoj pijaci. Naravno, u suvenir radnjama može se naći posni kuvar
ali ne i brošura sa freskama, mozaicima i ikonostasima koje je najstrože
zabranjeno slikati. Epizoda iz jedne od beogradskih crkava –
protestvujući protiv zabrane ističem kako sam fotografisao mnoge čuvene
evropske katedrale, kapele i crkve. Jedna od okupljenih gospođa u marami
puna pravedničkog ponosa, a bogami i gneva, mi odgovara – „E, pa, ovo
vam nije Evropa, gospodine!“ Stvarno? Kad se to desilo?!
Na ovo se nadovezuje i utisak sedmi – hram Sv. Save.
Ono što se golim okom vidi, on se s mrtve tačke pomerio nije za ...
skoro pa četiri godine. Džinovska betonska školjka, koja uvlači led u
kosti kad se u nju kroči, buduća glavna turistička atrakcija grada,
počinje pomalo da liči na onaj nesrećni Prokop.
U tom smislu još je tužniji naredni utisak – već čitavu večnost skelama okovana,
čađava fasada Narodnog muzeja. (Kao i avetinjski muzej Savremene
umetnosti na Ušću) ... Generacije bez ideje i pojma o lepoti i
umetnosti. I to se vidi, da znate. Ta duhovna Sahara, estetska
sprženost, neka ogoljenost na nivo bazično egzistencijalnog, nemanje
prava na lepotu, zanos, uzlet i nadahnuće. Pitam se je li Tatjana
Cvetičanin još uvek direktorka? Jer ako jeste to znači da je više od
decenije na čelu institucije koja je zatvorena. A to je meta skandal i
meta tragedija. S tim u vezi sutra počinju dani Beograda i na
Politikinom portalu čitam da će tim povodom biti omogućena besplatna
poseta gradskim muzejima. Kakva neukusna šala.
Ali, eto, kažu da
ćemo uskoro dobiti najveći tržni centar, jer ako nije najveći ne važi
se, i u njemu najveći akvarijum, pa ćemo moći da gledamo šarene ribice, a
ko zna, možda se budemo spuštali i niz kakve tobogane.
Utisak deveti – sponzoruše.
You may say I am a dreamer, ali ja sam zaista mislio da je ta mutant
sorta izumrla. Dakle, zaključujete, izalazio sam po splavovima. Jao.
Cirkoni, silikoni, loša farba i sirotinjska opsednutost roze bojom i
životinjskim printovima. I poluovčji pogledi koji reklamiraju pušenje u
toaletu za jednu dopunu i đus votku. Da ne bude zabune, niti sam mizogen
niti sam moralizator, nit imam nešto protiv slobodnog tržišta. Samo me
boli ovo beznađe, zapuštenost i odustajanje.
Utisak deseti – cene.
Za ekonomiju sam potpuni idiot, ali za ovoliko znam – živim u skupoj
zemlji, pa u njoj opet u najskupljem regionu, a garderoba, kozmetika i
hrana su jeftiniji nego u Srbiji, dakle, nešto ne štima u ovoj
matematici. Zagarantovani minimalac je 1.100 evra. Dalje raspetljavajte
sami.
Utisak jedanaesti – razglas u gradskom prevozu koji najavljuje
stanice a u kome od buke jedva da sopstvene misli možete da čujete.
I završni utisak – Tadićev predizborni plakat. Vizija za Srbiju. Kakav besprizorni bezobrazluk. On nekako sumira sve gore pobrojane utiske.
- See more at:
http://www.nadlanu.com/pocetna/info/stav/stav/Ovo-je-moja-postojebina.a-231863.859.html?fb_action_ids=4204658650189&f#sthash.dX80daZc.dpuf
Odmah da kažem, krenuo sam s čvrstom namerom da vidim samo lepo. Svega mi. Ono što mi od sive svakodnevnice tamo promicalo, sad sam hteo sve da otkrijem novim očima i nadoknadim propušteno. I mnogo toga jesam. Fotke su mi svedok, i bezbrojni sviđovi na njima na mojim virtuelnim nalozima.
17 април, 2014
Psihičko zdravlje nakon lečenja u intenzivnoj nezi
Liječenje u JIL-u utječe na psihičko zdravlje
Novo istraživanje objavljeno u časopisu The Lancet Respiratory
Medicine pokazuje da su psihičko zdravlje i funkcionalna sposobnost
bolesnika često narušeni nakon liječenja u jedinicama intenzivnog
liječenja.
Tri mjeseca nakon
liječenja u jedinicama intenzivnog liječenja 149 od 406 (37%)
preživjelih bolesnika imalo je barem blagi oblik depresije, a 12 mjeseci
nakon intenzivnog liječenja depresija je bila prisutna u 116 od 347
(33%) preživjelih bolesnika. Simptomi su bili učestali i u pojedinaca
bez povijesti depresije. U većine se depresija očitovala tjelesnim
simptomima (npr. slabost, umor, slabljenje apetita), dok su kognitivni i
afektivni simptomi bili slabije zastupljeni.
Istraživanje je zabilježilo veliku učestalost nesposobnosti funkcioniranja u osnovnim aktivnostima svakodnevnog života, kao što su samostalno hranjenje, oblačenje i održavanje higijene (32% bolesnika nakon 3 mjeseca i 27% nakon 12 mjeseci).
Samo 7% bolesnika imalo je simptome posttraumatskog stresnog poremećaja.
Rezultati istraživanja pokazuju da je vjerojatnost razvoja depresije 3 puta veća u bolesnika liječenih u JIL-u u odnosu na prosječnu odraslu osobu. Također, depresija je u ovih bolesnika 4 puta češća od PTSP-a.
Vodeći autor studije, dr.James Jackson, napominje da se sredstva trebaju preusmjeriti prema zbrinjavanju depresije kod bolesnika liječenih u JIL-u, a da pozornost posebno treba obratiti na prevenciju i liječenje tjelesnih simptoma depresije.
U ovoj prospektivnoj kohortnoj studiji istraživači su pratili 821 bolesnika liječenih u JIL-u zbog respiratornog zatajenja ili šoka. Specifičnim testovima je određena učestalost depresije, PTSP-a i funkcionalne nesposobnosti među preživjelima, 3 i 12 mjeseci nakon provedenog liječenja.
Istraživanje je zabilježilo veliku učestalost nesposobnosti funkcioniranja u osnovnim aktivnostima svakodnevnog života, kao što su samostalno hranjenje, oblačenje i održavanje higijene (32% bolesnika nakon 3 mjeseca i 27% nakon 12 mjeseci).
Samo 7% bolesnika imalo je simptome posttraumatskog stresnog poremećaja.
Rezultati istraživanja pokazuju da je vjerojatnost razvoja depresije 3 puta veća u bolesnika liječenih u JIL-u u odnosu na prosječnu odraslu osobu. Također, depresija je u ovih bolesnika 4 puta češća od PTSP-a.
Vodeći autor studije, dr.James Jackson, napominje da se sredstva trebaju preusmjeriti prema zbrinjavanju depresije kod bolesnika liječenih u JIL-u, a da pozornost posebno treba obratiti na prevenciju i liječenje tjelesnih simptoma depresije.
U ovoj prospektivnoj kohortnoj studiji istraživači su pratili 821 bolesnika liječenih u JIL-u zbog respiratornog zatajenja ili šoka. Specifičnim testovima je određena učestalost depresije, PTSP-a i funkcionalne nesposobnosti među preživjelima, 3 i 12 mjeseci nakon provedenog liječenja.